Upoznajmo se međusobno

Ovo je priča o tomu kako onaj tko se želi sporazumjeti s ljudima u svojoj okolini to i čini, bez obzira na jezične, kulturološke i kojekakve druge barijere. Zamislite sebe u ulozi nekoga tko se upravo preselio u zemlju čiji službeni jezik tek donekle razumije, ali ne govori. Što biste učinili? Tibor Jerger, potpredsjednik Ericssona Nikole Tesle i Super KAM ne mora takvu situaciju zamišljati, on ju je proživio…i preživio!

“Ma, čovječe! Ovo je upravo izvanredno!” Trgnuo me neki dan Brankin glas iz usredotočenosti na sadržaj koji se ukazivao na zaslonu moga računala. Kada Branka ovako podvikne, znači da treba početi slušati i gledati, jer to je znak da se nešto zanimljivo događa u uredu. Ovoga puta Branka se na svoj prepoznatljivi način obratila Tiboru Jergeru koji je nekim poslom došao u radni prostor našega MarComa. Razgovor je nastavljen u Danielinom društvu, a tema je, s obzirom na to da su obje Tiborove sugovornice profesorice stranih jezika, očigledno bila jezična. Raspravljalo se o tomu kako je Tibor tijekom četiri godine prilično tečno progovorio hrvatski jezik bez obzira na to što nikada nije pohađao nikakav tečaj. Tibor se branio kako je znao i umio, objašnjavao kako je sve u dobroj volji.
“Kada sam došao u Hrvatsku znao sam svega nekoliko riječi. U obitelji i dan danas razgovaramo na švedskome. Ali, bio sam uporan, jer sam shvatio da za bolju poslovnu komunikaciju moram svladati hrvatski. Učio sam ga u hodu, koristeći svaku priliku da se sporazumijevam na hrvatskome. Pisao sam mailove koji su izazivali salve smijeha, ali nisam mario. Bilo mi je drago svaki put kada su me upozorili da griješim, jer bila je to prilika za učenje. Nikada nisam pohađao nikakav tečaj hrvatskoga jezika, niti čitao gramatiku. Učim i dalje, jer sam svjestan da je moj hrvatski daleko od savršenoga, tražeći objašnjenja od izvornih govornika i svakodnevno čitajući novine. To je izvrsna jezična vježba.”
Branka i Daniela pomno su pratile ova objašnjenja te od Tibora pokušale izvući priznanje da barem Hrvatski pravopis drži na svome radnom stolu. Nakon njegovoga odlaska još su žuborili njihovi glasovi: “I nikada nije pohađao tečaj. Zamisli! A koliko smo se mi namučile te sate i sate provele u gramatičkim analizama kako bi svladale strani jezik.”
A ja? Otvorih novi dokument i zabilježih događaj razmišljajući o komunikaciji među ljudima kao čudu koje se oko nas događa svakodnevno pa smo ga počeli olako shvaćati. Koliko želje i potrebe da nas čuju i da čujemo druge, da nas vide i da vidimo druge! Iz te je potrebe i želje izrasla snažna globalna mašinerija telekom industrije koja danas osigurava komunikacije za svakoga, u svakome trenutku, na bilo kojemu mjestu. S univerzalnom ljudskom potrebom za komuniciranjem susrećemo se svakodnevno, ali samo ponekad postajemo svjesni njene snage: kada, primjerice, sretnemo nekoga poput Tibora koji je uporno gradio svoj komunikacijski most prema ljudima u svome radnom okružju. U tomu je značaj Ericssonove poruke koja poziva: “Vi komunicirajte, brigu o tehnologiji prepustite nama.”
Poznavanje jezika ne širi se poput gripe, izvukla je Branka pouku iz Tiborove priče. No, to isto ne vrijedi i za ljudsku potrebu za komuniciranjem. Ona je vrlo prijemčiva.

S Tiborom razgovarale Branka i Daniela,
a razgovor prisluškivala i zabilježila Jadranka