Suvremenih Diogena ima i danas. Možda ne hodaju uokolo sa svjetiljkom u pola bijela dana kako bi pronašli čovjeka, nego, recimo, s fotoaparatom, ali su ipak u potrazi za suštinom ljudskoga bića. Naizgled se razonode, ispunjavajući slobodno vrijeme snimanjem života umjesto da ga žive, no kada ogolite njihove motive vrlo često ćete naići na neizlječive sanjare i entuzijaste. Oni koji dobro poznaju Zdenka Galića, stručnjaka iz ETK Centra za projektiranje i komunikacijska rješenja, bez razmišljanja će ga svrstati u tu skupinu.

Krivudaju putovi života i bacaju nas amo-tamo. Svatko od nas traži svoju konstantu. Teško ju je prepoznati, ali vrijedi truda. Tek kada otkrijemo što od života želimo, možemo tomu u susret i poći. Zdenko Galić svoju konstantu traži s fotografskom kamerom, istražujući svijet oko sebe. Ljubav prema planinarenju i fotografiji njeguje već dugo, a kako su mu se u kadrovima snimljenima na planinskim vrhuncima, uz kamen i karakteristično bilje, često pojavljivale crkvice, kapelice i ostaci starih sakralnih hrvatskih objekata i njegov interes se sve više usmjeravao na takve motive. Na nagovor prijatelja počeo je prije pet godina objavljivati fotografije u Glasniku koncila, a od nedavna i u Glasniku srca Isusova i Marijina. Fotografija je uskoro bivala popraćena i rječju, a Zdenkov se interes širio na povijesnu pozadinu. Tijekom vremena nastali su čitavi putopisno-povijesni ciklusi u kojima je Zdenko prikazao i zaboravu oteo mnoštvo lokalnih bisera graditeljstva.

Tragovi

Ostaviti trag kako bi se prkosilo prolaznosti života može se na mnogo načina. Zdenko je odabrao svoj vlastiti:
“Do sada sam objavio pet ciklusa fotografija i povijesno-putopisnih tekstova o sakralnim objektima na tlu Hrvatske. Jedan od njih obrađuje šezdesetak objekata na području Krka, a s dvadesetak lokacija, u zasebnim ciklusima, obrađeni su Vis, Lastovo, Mljet i vinodolski kraj. Najstariji objekt kojega sam snimao i o kojemu sam pisao je starokršćanska bazilika u uvali Polača na otoku Mljetu koja datira iz 5.stoljeća.”
Odgovor na pitanje o ideji da do sada objavljena djela okupi u jedinstvenome zborniku zapeo je, kao i mnoga druga pitanja koja postavljamo, na novcu. No, takvih je razmišljanja već bilo, pa Zdenko vjeruje da će i to jednoga dana postati moguće.
Svakomu objavljenomu članku prethode stranice i stranice proučene literature, sati razgovora s lokalnim stanovnicima, uglavnom župnicima, studiranje zapisa o migracijama stanovništva.
“Mnogo je područja u Hrvatskoj koja jednostavno vape za kulturno-povijesnom obradom. Drago mi je što tomu dajem svoj mali doprinos. Posebno mi je zadovoljstvo kada moj članak ili fotografija posluže kao poticaj za obnovu nekih objekata. Često su mi se znali javiti i lokalni stanovnici zadovoljni što se našao netko tko je barem na trenutak pažnju javnosti svrnuo na njihov kraj. Obilazak drevnih sakralnih objekata ponekad je i prilika za karitativno djelovanje. Sve to me ispunja i potvrđuje moju vjeru u ljude. U životu nam je dana prilika činiti dobro i ostaviti svijetli trag iza sebe. Ja sam svoj put odabrao.”

Ljubav

Zdenko je jedan od onih koji vjeruje kako ljubav nije precijenjena. U kamenu ovjekovječena ljubav prema svome narodu, tradiciji i opstojnosti motiv je koji se provlači kroz sve njegove zapise. Kako se u takav, gotovo romantični, svjetonazor uklapa ono čime se bavi u svakodnevnome poslu? Telekomunikacije su nešto sasvim drugo.
“Upravo ta snaga kojom se privlače suprotnosti jedino je objašnjenje koje mogu ponuditi za koegzistenciju mojih interesa za tako različita područja”, jednostavno govori Zdenko pred kojim je još jedan veliki izazov – Lika. Odredio je već stotinu i dvadeset lokacija koje će predstaviti na svoj osebujni način. Procjenjuje da će mu za to trebati tri godine. Ljubav ima snagu. Trebalo bi u to povjerovati barem ponekad. Možda upravo u ovakvim predblagdanskim, preduskrsnim danima.

J. Lončar