Prije deset godina maturirao je na Matematičko-informatičkoj gimnaziji u Rijeci i upisao se na današnji Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Danas je on djelatnik jedinice koja se bavi mobilnim mrežama u Centru za komunikacijska rješenja i podršku prodaji. Dakle, radi na poslovima vezanim uz planiranje i optimizaciju mobilnih mreža, odnosno aktivnostima koje spadaju u profesionalne usluge. On se zove Igor Poljanšek i on je TO učinio - odvažio se na bungee jumping! Ovako je izgledao djelić svemira u kojemu je "skočio u plavetnilo":

Moj životni uzor je svatko onaj čija je misija usmjerena prema ostvarivanju dobrobiti drugih ljudi. Oni koji su svoje ideje i svoj život posvetili poboljšanju životnih uvjeta drugih.

Da nisam inženjer elektrotehnike bio bih pilot aviona. Ne mogu za sebe reći da živim u oblacima, ali letenje mi je oduvijek bila želja. Volim visine, a i brzine. Upravo sam se zato i odlučio na bungee jumping. Kada već nisam prošao kao pilot, pa ni kao padobranac, nije mi preostalo puno izbora. Želio sam osjetiti slobodan pad, osjećaj koji se javlja pri približavanju zemlji velikom brzinom. I ostati živ!

Strah je osjećaj kojega treba izbjegavati jer blokira naša osjetila, čini nas nesigurnima i sprječava nas da uživamo u izazovima koje nam donosi život.

Usprkos strahu skočio sam u Varni, gradu na obalama Crnoga mora, s Asparuhovog mosta koji je sa svoja 52 metra jedan od najviših mostova u Bugarskoj. Na istu se avanturu odlučio i Goran Jandras, kolega iz odjela s kojim sam radio na projektu. Odluka da skočimo pala je nakon jednog napornog radnog dana kojega smo proveli u vožnji od Sofije do Varne obilazeći, po vrućinama koje prate mjesec kolovoz, nekoliko potencijalnih lokacija za bazne stanice. Već je bilo dosta kasno kada smo prelazeći most vidjeli malu kućicu na sredini i reklamu za bungee jumping. Nije bilo puno vremena za razmišljanje. Parkirali smo auto na jednoj strani mosta i zaputili se prema mjestu za skok. Moram priznati da mi je tih 2,5 km hoda trajalo kao vječnost. Kako smo se približavali i kako se visina povećavala, počeo sam se pitati što mi je sve to trebalo. Slijedilo je pregovaranje oko cijene, jer jedna je cijena za Bugare, a dvostruko veća za strance. Zatim su nas izvagali na jednoj staroj osobnoj vagi i neravnoj podlozi uz stalne vibracije uslijed prolaza kamiona. Na osnovu težine određuje se koliko je potrebno popustiti ili zategnuti elastičnu vrpcu koja vas pridržava pri skoku. A onda smo potpisali izjavu da smo sami odgovorni ako nešto krene po zlu. Odlučili smo se za skok s glavom prema dolje, tako da nam je elastična vrpca bila vezana za gležnjeve. Naime, upozorili su nas da je tako najmanja vjerojatnost da nam se pri povratku vrpca omota oko vrata i uguši nas.

Evo kako je to bilo: Popeo sam se na ogradu, raširio ruke, duboko udahnuo i jednostavno se pustio. Iznenadilo me je to što nisam osjetio zatezanje elastične vrpce sve do pred površinu mora. Prije skoka su me pitali koliko daleko od površine mora želim završiti, ili sam možda zainteresiran za "splash" skok. Odmah sam odgovorio da mi nije do kupanja, međutim završio sam s licem desetak centimetara od površine mora, s rukama umočenim do lakta. Ali, to traje samo trenutak jer vas zategnuta elastična vrpca velikom brzinom povuče natrag prema mostu. Ne znam koji je osjećaj strašniji, slobodan pad ili onaj kad mislite da ćete se zabiti ispod mosta. I tako jedno pet, šest puta. Nakon toga vam spuste konopac s kojim vas dignu gore.

Osjećaj je bio toliko snažan da me i dan danas drži te ga još uvijek, i nakon dvije godine, mogu osjetiti kad zatvorim oči. U prvom trenutku me uhvatio osjećaj praznine u želucu, zatim sam osjetio nagli porast adrenalina te na kraju veliko zadovoljstvo i ponos što sam uspio pobijediti strah i ispuniti si jednu od davnih želja. Kada sad razmišljam o tom događaju, mogu reći samo da se on jednostavno dogodio. Sve je bilo spontano i mislim da sve ne bi tako dobro ispalo da smo to planirali.

Posljedice su bile minimalne. Male ogrebotine po rukama i nogama, te osjećaj lebđenja koji me pratio gotovo tjedan dana tako da mi je trebalo malo više vremena da zaspim.

Preporučam svima koji imaju želju da pokušaju, jer im kasnije sigurno neće biti žao, ali potreban je oprez pri odabiru lokacije. Možda moj primjer i nije najbolji. U svakom slučaju uvijek skačite iznad površine vode. Bungee jumping dobar je za rješavanje stresa i pražnjenje svih negativnih naboja nakupljenih tijekom vremena. Oprez osobama slabijeg srca.

Ponovio bih to iskustvo, ali … ne još neko vrijeme. Kada mi se ukaže prilika poput ove, siguran sam da ću prihvatiti izazov i ponovno zakoračiti u plavetnilo praznog prostora.

Pripremila J.Lončar