Evo jedne zanimljive presude iz Njemačke. Sud u Hamburgu donio je 13. lipnja 2002. godine presudu kojom je rekao da sadržaj kupoprodajnih ugovora u digitalnom formatu mora biti jasno priložen uz Internet ponudu ili mora biti dostupan kupcu preko jasno vidljivoga "gumba" na web stranici. Nije dovoljno da je sadržaj ugovora dostupan samo putem pretraživanja na Internetu.

Sud je nadalje ustvrdio da Internet protokol i telefonski zapisi koji pokazuju transfer/prijenos file-a nisu dovoljan dokaz da je kupac primio navodni sadržaj file-a, odnosno, ugovorne uvjete. U konkretnome slučaju sud je zauzeo stajalište da tužitelj (fotograf koji vodi foto agenciju) nije dokazao da je tuženi (izdavač Programmzeitschriften Verlag KG (PZV) imao znanje o ugovornim odredbama koje određuju vrlo visoku novčanu kaznu ukoliko bi kupac druge opskrbljivao fotografijama stečenim za potrebe tiskanja ili bi omogućio njihovo korištenje u digitalnom obliku, bez autorizacije.

Tužitelj je tražio vrlo visoku naknadu temeljem dviju klauzula digitalnoga ugovora. Jedna od njih određivala je da u slučaju neovlaštenoga korištenja ili opskrbljivanja drugih foto materijalom, vlasnik fotografije ima pravo tražiti naknadu štete najmanje u iznosu 5 puta većem od uobičajenoga honorara za korištenje određenoga autorskog prava. Druga klauzula određivala je da korištenje materijala u digitalnome obliku za Internet ili CD-ROM zahtijeva izričito pisano odobrenje agencije/tužitelja.

U konkretnome slučaju urednik televizijskoga magazina PZV faksom je odgovorio na Internet ponudu za kupnju slika domova slavnih osoba. Objavio je neke od njih u publikaciji i platio naknadu 125 eura po objavljenoj slici. Međutim, u publikaciji je objavljeno da je daljnji/ostali materijal dostupan na web adresi www.tvX.de koju nadzire izdavačka kuća, a na kojoj postoje 22 slike. Nakon toga foto agencija poslala je upozorenje izdavaču navodeći kako stavljanje njenih slika na web adresu predstavlja povredu ugovora, te sukladno ugovorenim uvjetima traži 5 puta veći honorar od uobičajenoga honorara za digitalno korištenje svake fotografije (200 eura) što je ukupno 22.000 eura. Umjesto toga, izdavač je platio samo 1 100 eura za korištenje 22 slika na Internetu, Izdavač je tvrdio kako nije bio svjestan tužiteljevih ugovornih uvjeta, jer elektronički file koji je primio nije sadržavao navedene klauzule o znatno većem honoraru za neovlašteno korištenje.

Dakle, hamburški je sud odbio tužitelja zaključivši kako ugovorni uvjeti na koje se tužitelj pozivao nisu bili na jasan i vidljiv način prezentirani tuženome kupcu i zato ga nisu obvezivali. Naime, nije udovoljeno općim pravilima ugovornoga prava ako kupac mora po Internetu tražiti ugovorne uvjete. Oni kupcu moraju biti jasno prezentirani.

Slično stajalište zauzeo je i američki sud vezano za softverske licence dostupne na Internetu.

Nelka Fikeys Krmić