Razmišljamo o temi

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah, pametno je zaključio jednom netko. Koliko je u vašem životu bilo takvih trenutaka tijekom ove godine koja je na izmaku? Koji su to trenuci koji oduzimaju dah? Ljubav na prvi pogled, uspješan završetak složenoga projekta, dugo očekivano unaprjeđenje, rođenje djeteta…Ima godina tijekom kojih dišemo više-manje mirno i onih u kojima nam svako malo zastane dah. O tomu u kojim prilikama su ostali bez daha tijekom 2003. govore naši zaposlenici:

Nada

Ostati bez daha može se zbog trenutka u kojemu si doživio nešto posebno lijepo, a isto tako i kada ti se dogodi nešto ružno. I jedno i drugo iskustvo pamtiš još dugo, neka do kraja života. Međutim, bojim se da u današnje vrijeme, na žalost, ima sve manje lijepih događaja koji bi nas ostavili bez daha. Živimo prebrzo da bismo ih zapazili ili čak možda i potaknuli.
Meni osobno ova godina je protekla relativno mirno i bez nekih posebnih uzbuđenja. Bilo je pregršt onih svakodnevnih s kojima se svi susrećemo - ugodni razgovor s prijateljem, boravak u prirodi za sunčanoga dana, koja zgodna šala... Ali, budući da sam okorjeli optimist vjerujem da, kako godina još nije završila, još ima nade da se i meni dogodi nešto lijepo što će me ostaviti bez daha i što će obilježiti moju 2003.

Lidija Maligec, Podrška poslovanju

Podaci "obojeni" osjećajima

Ostati iznenađen i bez daha danas u dobu informacija kada se sve zna teško je ili nemoguće. Ipak, od silne količine podataka koje skupljamo za vrijeme našeg života, koji to ostaju u sjećanju? Evo kada sam ja ostao bez daha u 2003. Početkom godine moja supruga Kristina bila je već u poodmakloj fazi trudnoće. Kao već iskusni roditelji Dominika i Marka znali smo puno o trudnoći, porodu, djeci. Budući da sam želio prisustvovati rođenju našega trećega djeteta prošao sam i tečaj te sve unaprijed znao o disanju u tri faze i sličnim detaljima tijekom poroda. Istovremeno, početak 2003. je u našem odjelu donio mnogo novih poslova. S novom godinom bili smo ispunjeni novim entuzijazmom, željeli smo sve stići i svugdje ostaviti dobar dojam. U jeku ključnih zbivanja na veoma važnom projektu uslijedio je Kristinin poziv i morao sam odjuriti po nju, pa u rodilište. Iznenada sam se našao u neobranom grožđu. Kako biti na dva mjesta u isto vrijeme? Nikako, a prioriteti su prioriteti: toga jutra porodili smo junaka ove priče, a istoga dana popodne sam u kompaniji odrađivao neodložive poslove vezane uz projekt. Hrvoje je u 2003. godini postao naš novi član obitelji. Dominik i Marko imaju novog brata koji im "ugrožava" egzistenciju, a ja sam u ovoj godini dobio koju sijedu vlas više.

Igor Polić, Usluge

Osvojila me speleologija i oduševio Stockholm

Po dva ću događaja pamtiti 2003. - posjetu Stockholmu po prvi, a nadam se ne i zadnji, put u životu te prvim speleološkim koracima koje sam napravila uz podršku kolegica i kolega iz Planinarskoga društva "Željezničar". U glavnom gradu Švedske boravila sam u svibnju i, kako su mi rekli, imala sam iznimnu sreću da je vrijeme bilo odlično, pa je grad zasjao u svom punom sjaju. Tečaj o sustavu za pozicioniranje u mobilnim mrežama zbog kojega sam u Stockholm i stigla bio je koristan te profesionalno organiziran i realiziran, što je samo pridonijelo mom općem povoljnom dojmu. Taj osjećaj vedrine, širine i pripadanja globalnim trendovima pamtit ću još dugo. Svijet podzemlja, pak, sasvim je nešto drugo, ali jednako upečatljivo. Na nagovor prijateljice odlučila sam se okušati u speleologiji, a u sklopu tečaja sam imala i vježbe speološkog penjanja koje me prilično oduševilo. Pogled sa stijene na kakvom planinskom vrhuncu je zbilja nezaboravno iskustvo. Možda ću se sljedeće godine okušati i u alpinističkom penjanju. I u tom pogledu 2003. odredila je jedan važan dio mojega života jer, premda sam tek početnik, već predosjećam da će i speleologija i penjanje biti dvije velike ljubavi u mom životu.

Bojana Nikolić, Centar za komunikacijska rješenja, usluge i logistiku

Važan životni korak

Godinu 2003. dijelim na dva dijela: do kolovoza, do kada sam bio neženja i nakon kolovoza od kada sam zakoračio u bračne vode. U Zagreb sam iz Mostara stigao 1993. godine na studij elektrotehnike, tu sam upoznao svoju suprugu, zaposlio se u našoj kompaniji i tu gradim svoj život. Rekao bih da je vjenčanje svakako jedna od životnih prekretnica koje oduzimaju dah, ma koliko se čovjek na taj korak spremao. Osjećaj zajedništva i povjerenja dobiva sasvim drugu dimenziju i bez pretjeranoga idealiziranja, koje je, pretpostavljam, karakteristično za nove bračne parove, mogu potvrditi da je život doista ispunjen kada važne životne odluke dijelite s onim koga volite.

Boris Komadina, Usluge

Čekam svojih pet minuta

Ova je godina za mene tekla kao mirna rijeka. Relativno sam nova u timu, te još uvijek "povezujem konce", puno učim, gotovo svaki dan donese nešto nova, upijam ericssonovski način razmišljanja, prilagođavam se i čekam svojih pet minuta. Stoga će mi 2003. u sjećanju ostati kao godina pripreme za izazove kojih u telekomunikacijama nikada ne nedostaje. A dobra priprema je, to svi znaju, pola obavljena posla. Kada je riječ o privatnom dijelu života, on je obilježen Splitom, mojim nadražim gradom. I dok zbog poslovnih zbivanja i nisam baš ove godine ostajala bez daha, ono što me je uvijek sokolilo i u čemu uvijek ima nekih uzbuđenja to je grad u kojem sam rođena, u kojem sam studirala i u kojem živim.

Sanja Dimić, Institut za telekomunikacije, Split

Godina u znaku važnoga projekta

Budući da sam od travnja prošle godine do travnja 2003. radio u Švedskoj nekako te dvije godine idu u paketu. U mom će sjećanju ostati upisane kao godine učenja i druženja u internacionalnom okružju, a potom dijeljenja novostečenih znanja s drugima, godine ispunjene dinamikom i predanim radom. Testiranje u području Cello platformi za mnoge i nije najatraktivnije područje kojim bi se u životu mogli baviti, ali meni je u tih godinu dana provedenih na radu u globalnom timu donijelo niz vrijednih iskustava, pa i onih koji su me ostavili bez daha, koji su mi se katkada vraćali u ovom drugom dijelu godine, nakon povratka u Zagreb, izvirujući nenadano iz sjećanja. Ali sjećanja ćemo ostaviti tamo gdje i spadaju - u albume s fotografijama i razgovore s prijateljima o onomu što smo zajedno proživjeli, a mi ćemo se okrenuti budućnosti čekajući nove trenutke koji će nam oduzeti dah.

Ivica Mataušić, Institut za telekomunikacije

Pripremila J. Lončar