3. Arhitektura i osobine ENGINE mreža

Dok se pravi zamah primjene opisanoga koncepta očekuje s masovnijom primjenom VoIP-a (VoIP -Voice over IP) i 3G/UMTS koji su od prvog trenutka zasnovani na njemu, ENGINE je značajan korak u evoluciji PSTN/ISDN mreža prema primjeni istog modela. Prvo ENGINE rješenje koje se arhitekturom i funkcijama potpuno prilagodilo opisanom vodoravnom modelu bilo je ENGINE Bridghead Network (EBN). Nasljednik EBN-a, ENGINE Integral Network (EIN) predstavlja daljnje unaprjeđenje u smislu podrške otvorenim standardima i povećanja kapaciteta. Sve daljnje reference koje se odnose na ENGINE rješenja za migraciju mreža za fiksnu telefoniju odnose se na funkcionalnosti obuhvaćene EIN rješenjem.

3.1. Arhitektura

kazalo

U skladu s modelom, EIN rješenje izgrađeno je od nekoliko komponenti (slika 4.):

• telefonski poslužitelj (TeS - Telephony Server)više-uslužni pristupnik (MSG - Multiservice Gateway)
• brza paketna temeljna mreža (npr. Ericssonova PBN - Packet Backbone Network)
• pristupni uređaji (AN - Access Node) poput Access Rampa i sličnih
• sustav nadzora i upravljanja.

Središnje mjesto na slici i u EIN arhitekturi zauzima paketna okosnica kojoj je zadaća osigurati podršku za ATM (ATM - Asynchronous Transfer Mode) i IP prijenos visokoga kapaciteta. EIN za postizanje kvalitete usluge potrebne za govornu telefonsku uslugu kao prijenosnu tehnologiju koristi ATM, zbog toga što i danas, bez obzira na brzi tempo razvoja, "čiste" IP mreže nisu sposobne pružiti kvalitetu usluge (QoS - Quality of Service) potrebnu za masovni prijenos govorne informacije, kao i drugih tipova usluga u realnom vremenu. Danas se procjenjuje da će se pravi prijelaz na IP mreže dogoditi tek negdje oko 2010. godine. Istovremena podrška za IP paketnu temeljnu mrežu omogućava integraciju ostalih usluga i pripremljenost za konačnu migraciju govornog prometa prema VoIP-u.
Osnovni zahtjevi na paketnu temeljnu mrežu su podrška za ATM sa svim klasama usluga s posebnim naglaskom na usluge u realnom vremenu i integraciju s IP, po mogućnosti s ugrađenom podrškom za usmjeravanje na temelju zamjene oznaka (MPLS - Multiprotocol Label Switching). Primjerice, usluga prijenosa stalnom brzinom (CBR - Constant Bit Rate) i usluga prijenosa promjenjivom brzinom se ostvaruju u realnom vremenu (VBR rt - Variable Bit Rate real time).

Na temeljnu mrežu se sa strane pristupnih mreža vežu više-uslužni pristupnici (MSG - Multi Service Gateway) koji imaju višestruku ulogu:

• prilagođavaju govorni promet iz TDM oblika u paketni;
• transparentno prosljeđuju PSTN/ISDN signalizaciju do TeS-a;
• iniciraju uspostavu i raskidanje poziva unutar paketne temeljne mreže (ili unutar same MSG) prema naredbama iz TeS-a;
• prilagođavaju ostale tipove prometa (ATM, IP, Frame Relay, TDM) prijenosu u paketnoj temeljnoj mreži.

TeS odgovara upravljačkim poslužiteljima u osnovnom modelu - u njemu su okupljene funkcije signalizacije prema PSTN/ISDN mrežama, analize poziva i usmjeravanja kao i upravljanja MSG-ovima.
U EIN-u tokovi signalizacije i korisničke informacije odvojeni su - dok se signalizacija kroz MSG prosljeđuje do TeS-a, govorni kanal uspostavlja se u obliku virtualnoga kanala kroz paketnu temeljnu mrežu između krajnjih više-uslužnih pristupnika (slika 5.).

Error! Reference source not found.. prikazuje tok jednoga mogućega poziva kroz EIN mrežu. Krajnje točke veze su lokalne telefonske centrale, odnosno, pretplatnici priključeni na njih. Kada pretplatnik A zatraži uspostavu veze, njegova će centrala koristeći standardnu ISUP signalizaciju zatražiti od TeS-a prospajanje poziva kroz EIN mrežu. Pri tome se cjelokupni signalizacijski kanal transparentno prenosi do TeS-a u obliku virtualnoga kanala od 64 kbit/s. Gledano sa strane SS7 (Signalling System No. 7) mreže, u EIN mreži signalni čvorovi su samo TeS-ovi. Nakon što TeS prihvati ISUP poruke, obavit će analizu usmjeravanja i odrediti kuda usmjeriti poziv. Ovaj dio funkcionalnosti izravno je naslijeđen iz tradicionalnoga AXE sustava. U našem primjeru, poziv treba usmjeriti prema odredišnoj centrali, odnosno MSG-u koji pripadaju domeni koju nadzire drugi TeS. Zbog toga polazni TeS koristi BICC signalizaciju kako bi od odredišnog TeS-a zatražio informaciju prema kojem MSG-u treba usmjeriti poziv.
Nakon što je utvrđena adresa odredišta, polazni TeS, koristeći H.248 signalizaciju, upućuje polazni više-uslužni pristupnik da uspostavi poziv kroz paketnu temeljnu mrežu prema odredišnom više-uslužnom pristupniku. Na sličan način, ali bez korištenja BICC signalizacije uspostavio bi se poziv između dva MSG-a unutar iste domene ili čak i unutar istog više-uslužnog pristupnika. Isti model vrijedi i u slučaju da krajnji uređaji koriste neku od ostalih signalizacija podržanih u EIN-u. Na taj način kanal nosilac uspostavlja se između dva MSG-a, dok se upravljačka informacija razmjenjuje između TeS-ova.

3.2 Protokoli i sučelja u ENGINE mrežama

Kao što je već prije naglašeno, EIN koristi otvorene standardne protokole koje su prihvatili svi važniji proizvođači i operatori.

3.2.1 Protokoli između pristupne TDM mreže i EIN (MSG)

kazalo

EIN podržava zadržavanje postojećih pristupnih uređaja, kao i PSTN/ISDN čvorova (lokalne i tranzitne centrale). Zbog toga su u EIN podržani svi važniji suvremeni protokoli iz PSTN/ISDN mreža:

• ISUP, po ITU-T i brojnim nacionalnim specifikacijama, za povezivanje s postojećim lokalnim, tranzitnim i međunarodnim centralama, MSC/GMSC čvorovima i sl.;
• ISDN PRI (Primary Rate Interface) odnosno (E)DSS1 (Digital Signalling System 1) za izravno spajanje privatnih (kućnih) centrala (ISPBX - Integrated Services Private Branch Exchange);
• V5.2ML (Multilink) za spajanje pristupnih koncentratora/multipleksora;
• RSS signalizacija za podršku postojećim udaljenim stupnjevima bez korištenja lokalnih AXE centrala.

Svi se ovi protokoli transparentno prenose kroz MSG i paketnu temeljnu mrežu do TeS-a i za sve navedene uređaje nema razlike prema spajanju na tradicionalnu PSTN/ISDN mrežu. Treba napomenuti da stariji protokoli, kao što je TUP (Telephony User Part) ili CAS/R2 (Channel Associated Signalling), nisu podržani u EIN-u. U slučaju da se mora osigurati podrška za takve protokole, neke od postojeći starijih centrala mogu se primijeniti kao pretvornici signalizacije.
Moguće je primijeniti i specijalizirane pretvornike signalizacije, na primjer iz CAS/R2 u V5.2, no takvi uređaji nisu dio standardnih ENGINE paketa.
Sama fizička sučelja nalaze se na više-uslužnom pristupniku i realizirana su u obliku E1/G.703 strukture (30 x 64 kbit/s kanala za govor + signalizacijski i sinkronizacijski kanal). Osim pojedinačnih E1, MSG može prihvatiti i E1 pritoke pakirane u 155 Mbit/s STM-1 strukturu koja sadrži 63 x E1. Drugi način posebno je pogodan jer bitno smanjuje zauzimanje prostora (footprint) i sa strane MSG i TDM uređaja priključenog na nju.

3.2.2. Komunikacija između TeS i MSG - H.248/MEGACO

kazalo

Nakon što TeS primi zahtjev za uspostavom poziva i obavi analizu i usmjeravanje signalizirat će prema izvorišnom MSG uputu o uspostavi poziva koristeći H.248/MEGACO protokol koji je općeprihvaćen za ovu namjenu u svim paketnim govornim mrežama - VoIP, 3G i sličnim. Preteča H.248 signalizacije je MGCP protokol razvijen pri IETF-u (Internet Engineering Task Force), koji se još uvijek koristi u sličnim rješenjima drugih proizvođača. MGCP je poslužio kao predložak za zajednički rad IETF i ITU-T koji je rezultirao zajedničkim protokolom H.248 (ili RFC 3015). MGCP (RFC 2885 i RFC 2886) su napustile obje organizacije.

Prvenstveno namijenjen za upravljanje multimedijskim aplikacijama, H.248/MEGACO je originalno definiran za transport signalizacije korištenjem UDP (User Datagram Protocol) i TCP (Transport Control Protocol) protokola, odnosno, prijenos preko IP mreža. Dodatna je mogućnost definiranja dodatnih transportnih protokola, pa se u ENGINE-u H.248 ATM mrežom prenosi koristeći SAAL (Signalling ATM Adaptation Layer). Osim IP i ATM-a, H.248 sadrži elemente definiranje za korištenje i Frame Relay mreža za multimedijsku komunikaciju. Na taj način "pokriveni" su praktično svi načini za izgradnju multimedijskih mreža koji se danas koriste.
Definirane su dvije verzije kodiranja H.248 poruka - tekstualna i binarna. Osim toga, opcionalno se sigurnost može poboljšati dodavanjem AH zaglavlja (Application Header). AH se najčešće koristi u kombinaciji sa sigurnosnim mehanizmima poput IPSec-a.
H.248 izvorno podržava i IPv4 i IPv6, što bitno proširuje njegovu upotrebljivost i olakšava migraciju IP mreža prema IPv6, koja se očekuje naročito s porastom popularnosti mobilnoga Interneta i mobilnih mreža treće generacije općenito.

H.248 koristi se za upravljanje s jednim ili više medijskih/klasičnih pristupnika, odnosno, prenosi upravljačku informaciju između vanjskog upravljačkoga sklopa medijskoga pristupnika (MGC - Media Gateway Controller), u kojem je smještena sva logika potrebna za usmjeravanje i uspostavu poziva (u našem slučaju to je TeS) i medijskoga pristupnika koji obavlja stvarnu uspostavu poziva. Pri tome treba imati na umu da H.248 ne definira načine i kodiranje samih korisničkih podataka (npr. telefonskoga poziva) i njihov prijenos kroz mrežu. U H.248 terminologiji, za MGC koristi se još i naziv "Call Agent" (slika 6.).

H.248 terminologija sadrži osnovna pojmove: "context" i "termination".
Terminacija predstavlja krajnju točku veze i može biti fizička - npr. jedan kanal u E1 snopu, ili logička, koja se stvara pri uspostavi veze. Poseban tip terminacije je "ROOT", koja predstavlja cijeli medijski pristupnik.
Kontekst predstavlja vezu među terminacijama i opisuje topologiju, miješanje i adaptaciju medija i način komutacije, ako kontekst sadrži više od dvije terminacije (npr. kod veze točka-više točaka).
Poseban tip konteksta predstavlja tzv. nulti kontekst ("NULL CONTEXT"), koji sadrži sve terminacije koje se trenutačno ne koriste. U nultom kontekstu ne postoje veze između terminacija, ali moguće je generirati signale i registrirati događaje na njima.

Postoji nekoliko scenarija u kojima H.248 nalazi svoju primjenu:

• na prijelazu između svijeta "klasične" telefonije u paketni svijet, tj. za upravljanje medijskim pristupnikom na granici TDM/ATM ili TDM/IP (slika 7. i slika 8.);
• na granici između dviju paketnih multimedijskih mreža, za upravljanje funkcijama vatrozida (firewall), odnosno, pristupom u mrežu i izlaskom iz nje (slika 9.);
• za upravljanje konferencijskim uslugama (slika 10.).

Tipični predstavnici H.248 klijenata su:

• Medijski pristupnik poput onih u ENGINE rješenjima
• Pristupni poslužitelji (NAS), poput modemskih poslužitelja (Tigris) i sl.
• Rezidencijalni pristupni uređaji (poput DRG -Digital Residential Gateway)
• IP telefoni s H.248 klijentom (u ovom slučaju neizvjesno je hoće li H.248 nadvladati H.323 i SIP).

Prvi model primijenjen je u ENGINE rješenju, a sljedeće implementacije standarda (Unified VoIP, ENGINE MultiMedia), proširit će raspon aplikacija u kojima se H.248 primjenjuje.
U primjeni H.248 važno je imati na umu da jedan upravljački sklop medijskoga pristupnika može upravljati s više medijskih pristupnika, dok jednim medijskim pristupnikom može upravljati samo jedan upravljački sklop. Moguće je, međutim, definirati medijski pristupnik tako da u slučaju kvara na primarnom upravljačkom sklopu upravljanje preuzme sekundarni.
Zbog tog razloga se i ENGINE mreže dijele u domene, odnosno, skupove više-uslužnih pristupnika kojima upravlja po jedan TeS. Kada je potrebno uspostaviti poziv između dvije domene, potrebno je da, najprije, dva ili više TeS-a uspostave komunikaciju korištenjem Q.1901 (BICC) protokola, nakon čega svaki TeS koristeći H.248 signalizira zahtjev za uspostavom poziva prema MSGw-u u svojoj domeni.
U EIN rješenju, TeS koristi posebnu komponentu - Mediation Logic (ML) za prijenos H.248 signalizacije prema skupu MSG/MGW kojima upravlja.

3.2.3. Komunikacija između dva TeS-a

kazalo

Kao što prikazuje slika 4., u EIN mrežama moguće je imati više TeS-a. Svaki od njih upravlja grupom više-uslužnih pristupnika koja se naziva njegovom domenom. Ukoliko se poziv mora uspostaviti između više-uslužnoga pristupnika koji pripadaju različitim domenama, TeS-ovi koji njima upravljaju komunicirat će koristeći Q.1901 (Q.BICC) signalizaciju.
Q.BICC CS1 (Bearer Independent Call Control Capability Set 1) je standard prihvaćen pri ITU-T kao izvedenica ISUP protokola (ISDN user protocol) u kojem je uspostava i kontrola poziva odvojena od upravljanja samim medijem kojim se poziv uspostavlja. Na taj način apstrahirana kontrola poziva primjenjiva je na prijenos govora ATM mrežama (koji propisuje CS1), a kasnije i IP mrežama (s usvajanjem CS2 - Q.1902 specifikacije).
Među standardizacijskim tijelima i industrijskim interesnim grupama postoji nekoliko pristupa razdvajanju, među kojima je možda najpoznatija MEGACO arhitektura koju predlaže IETF (članak objavljen u Reviji 13 (2001) 1).
U sklopu ENGINE koncepta primijenjen je pristup koji predlaže ITU-T studijska grupa 11 (Study Group 11 - SG 11) koji je osim ITU-T usvojio i 3G Partnership Program - 3GPP. Razdvajanje je u slučaju BICC arhitekture izvedeno na dva entiteta (slika 11). Jedan je funkcija posluživanja poziva (CSF-Call Serving Function), a drugi funkcija upravljanja nosiocem (BCF - Bearer Control Function). Cilj ovakve podjele bio je da CSF ne ovisi o načinu prijenosa informacije - nosiocu između BCF entiteta. Dodatno se još definira i funkcija nosioca (BF - Bearer Function), odnosno, sama funkcija adaptacije medija, na primjer, između PCM (Pulse-Code Modulation) kodiranoga govora i govora u ATM AAL2 adaptacijskom sloju.

Važno je napomenuti da paralela između BCF i funkcije medijskoga pristupnika u MEGACO modelu ne postoji. U BICC arhitekturi, funkcija prilagodbe medija pripada sloju ispod BCF i CSF-u nije vidljiva.
S ciljem povezivanja entiteta i upravljanja pozivima definirana su dva protokola - jedan je sam BICC koji definira komunikaciju između dvije CSF (Q.1901), dok se između CSF i BCF koristi H.248/MEGACOP protokol kako je to definirano u Q.1950.

Kao osnova za BICC protokol poslužio je ISUP koji je modificiran tako da omogući razdvajanje poziva i nosioca. Osnovna preporuka za BICC, Q.1901 pisana je kao tzv. delta dokument, odnosno, dokumentira samo razlike u odnosu na važeće ISUP preporuke Q.761-Q.764.
BICC osim toga podržava i transparentni prijenos ISUP poruka vezanih uz usluge koje nisu ugrađene u njega, kako bi se s prijelazom na paketnu komunikaciju zadržao potpuni skup današnjih usluga.

Slično ISUP-u, i BICC definira nekoliko različitih tipova signalnih čvorova u mreži:

• osnovni čvor je Interface Serving Node (ISN), koji služi kao pristupnik između tradicionalne PSTN/ISDN mreže i paketne mreže. ISN obuhvaća CSF i BCF funkcije (slika 11.);
• u većim mrežama može se pojaviti i Call Mediation Node (CMN), kojeg je osnovna svrha prenošenje i usmjeravanje BICC poruka (slika 11.);
• Transit Serving Node s obje strane ima BICC može se koristiti za pretvaranje između različitih nosioca (npr. ATM <->IP) ili za pružanje usluga inteligentne mreže (IN) (slika 12.);
• Gateway Serving Node (GSN) slično kao TSN s obje strane ima BICC, a nalazi se na granici mreža dvaju operatora u potpunom BICC okruženju (slika 13.).
• S obzirom na to da se tipični BICC čvor (ISN) nalazi na razmeđi tradicionalne PSTN/ISDN mreže i paketne mreže, BICC poznaje dva tipa uspostave poziva:
• "forward setup", koji omogućava pregovaranje o vrsti kodeka, što je posebno važno u IP i mobilnim mrežama;
• "backward setup", koji je orijentiran prema tradicionalnim PSTN/ISDN uslugama.

Slika 14. ilustrira razliku između ta dva pristupa. U oba slučaja najprije se uspostavlja sam poziv (između odgovarajućih CSF), a zatim i nosilac (između BCF). U slučaju uspostave unatrag, identifikacija krajnje točke prema kojoj se poziv uspostavlja sadržana je u "call SETUP request" poruci. U slučaju uspostave unaprijed, "call SETUP confirmation" poruka vraća adresu u podatkovnoj mreži prema kojoj treba uspostaviti poziv.

BICC sadrži još neke funkcije kojima se prilagođava uspostavi poziva u podatkovnim mrežama. Npr. korištenje "early call + bearer setup" procedure, gdje izlazni ISN čvor ne čeka uspostavu nosioca, već odmah po primitku zahtjeva za uspostavom poziva od PSTN/ISDN mreže prosljeđuje poziv, odnosno signalizaciju prema odredišnoj centrali. Kada se dovrši uspostava nosioca, izlazni ISN šalje još jednu poruku sa zahtjevom za uspostavu poziva prema PSTN/ISDN-u. Ranije zvonjenje telefona na B strani sprječava se korištenjem "continuity checking" procedura. Na taj način ubrzava se uspostava veze, naročito u situaciji kada poziv prolazi mnogo TSN i GSN čvorova.
Da bi se izbjegla mogućnost da poziv u PSTN/ISDN mrežama bude uspostavljen prije nego se uspostavi nosilac u BICC mreži, može se kao opcija koristiti BICC poruka potvrde uspostave nosioca. U tako izgrađenoj BICC mreži, izlazni ISN čvor započet će proceduru uspostave poziva prema PSTN/ISDN mreži tek nakon primitka takve poruke.

Standardizacija BICC arhitekture i pratećih protokola išla je u dva koraka, a rezultat toga su dva definirana skupa mogućnosti (Capability Set - CS1 i CS2). CS1 više je orijentiran prema ATM-u, dok CS2 proširuje mogućnosti primjene BICC-a na IP mreže.
CS2 (Q.1902) uvodi mogućnost da se BICC prenosi preko IP mreže, a moguće je i tuneliranje CBC protokola (H.248) kroz BICC korištenjem Q.BCTP protokola (Bearer Control Tunelling Protocol). Q.BCTP protokol tretira se kao dodatak na H.248 prokotol u obliku paketa funkcija. H.248 preporuke omogućavaju dodavanje funkcija u sklopu paketa, čime se osigurava integritet osnove protokola i kompatibilnost.

Izravna posljedica ovakve arhitekture, dosljedno primijenjene u ENGINE rješenju, jest da CSF za upravljanje pozivom koristi iste procedure, neovisno o tipu nosioca, bio on ATM s AAL1 (ATM Adaptation Layer 1), ATM s AAL2 (ATM Adaptation Layer 2) ili RTP/IP (Real-Time Transfer Protocol). Zahvaljujući tome, ENGINE je danas spreman za migraciju prema potpunoj primjeni IP tehnologije. CSF funkcija implementirana je u TeS-u, dok se funkcije BCF i adaptacije medija nalaze u više-uslužnom pristupniku.

Kako i u VoIP svijetu, sličnu ulogu zauzima protokol za inicijaciju sesije (SIP - Session Initiation Protocol), koji služi za uspostavu komunikacije između TeS-a i ekvivalente funkcije. U VoIP mreži drugog operatora, primjerice, biti će potrebno koristiti funkciju pretvornika signalizacija (Signalling Gateway).

3.2.4. Protokoli i sučelja između više-uslužnoga pristupnika i paketne okosnice

kazalo

Kako je primarna zadaća više-uslužnoga pristupnika osigurati uspostavu virtualnih kanala kroz paketnu temeljnu mrežu, za tu svrhu koristi se standardni PNNI 1.0 (Private Network-to-Network Interface) signalizacijski protokol kojim je moguće signalizirati uspostavu komutiranih (SVC - Switched Virtual Circuits) ili semi-permanentnih virtualnih kanala (SPVC - Soft-Permanent Virtual Circuits).
PNNI protokol također sadrži funkcije otkrivanja topologije i usmjeravanja virtualnih kanala, zbog čega mreža može reagirati na prekide pojedinih grana i preusmjeriti veze na druge, aktivne grane. Posebna pogodnost PNNI signalizacije upravo su SPVC-ovi, odnosno, veze koje su uspostavljene stalno, ali s mogućnošću ponovne uspostave preko drugog puta kroz mrežu u slučaju ispada nekog od dijelova mreže na primarnom putu. Osim toga, mreža poziv može usmjeriti preko najboljeg dostupnog smjera izbjegavajući zagušenja i efikasno koristeći raspoložive prijenosne kapacitete.
Da bi PNNI čvor mogao otkriti topologiju mreže, on intenzivno komunicira s ostalim čvorovima u mreži i razmjenjuje informacije o dostupnim putovima. Zbog toga PNNI nije pogodan za povezivanje više-uslužnoga pristupnika ili drugog ATM čvora na mrežu drugoga operatora. U tom slučaju koriste se protokoli koji ne oglašavaju topologiju privatne mreže kojoj pripadaju - primjeri takvih protokola su UNI ili AINI.

3.2.5. INAP i IN usluge

kako bi se korisnicima EIN mreže omogućilo da nastave koristiti IN usluge, TeS podržava INAP i SSP funkciju i povezivanje s postojećim i budućim IN platformama. Kao i klasična AXE i TeS, ukoliko raspolaže s dovoljno procesorskoga kapaciteta, može služiti kao kombinirani SSP i SCP čvor (SSCP).
Kao IN platforma može se koristiti i JAMBALA, koja osim tradicionalnih IN usluga osigurava otvoreno API sučelje prema dodatnim uslugama koje mogu razviti sami operatori ili bilo koji nezavisni proizvođač.

3.2.6. Ostali protokoli i sučelja

kazalo

Podrška za ostala sučelja i protokole u pravilu se nalazi u više-uslužnom pristupniku, pa on podržava različite tipove ATM pristupa, ATM UNI (User to Network Interface), PNNI (Private Network-to Network Interface) i A-INI (ATM Inter-Network Interface) signalizacije za povezivanje s pristupnim ATM mrežama i uređajima te mrežama drugih operatora. Više-uslužni pristupnik, osim toga, uključuje podršku za Frame Relay pristup i FR-ATM prilagođavanje, MPLS Core-LSR (Label Switched Router) funkcionalnost, LDP/CR-LDP (Label Distribution Protocol/Constraint-Based LDP) i RSVP-TE (Resouce Reservation Protocol with Traffic Engineering extensions) protokole za povezivanje s drugim elementima MPLS mreža, kao što su rubni usmjeritelji (Edge-LSR ili Label Edge Router, LER) ili drugi Core LSR-ovi u okosnici.
Na taj način EIN mreža može pružati i usluge kao što su IP virtualne privatne mreže (IP VPN - Virtual Private Network), prema RFC2547bis, ili druge vrste virtualnih privatnih mreža.

kazalo